|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pjesme o ljudima
iz svakodnevnog života
djevojke iz malog grada
uz rijeku Savu...
Autorica: Vedrana Jukičić
vedrana.jukicic@gmail.com
Sve pjesme zaštićene
su Copyrightom ©
autorice Vedrane Jukičić.
Svako kopiranje i
objavljivanje pjesma
zabranjeno je bez
dozvole autorice osobno.
BLOGERSKI MANIFEST
1. Ako ste vlasnici, vodite računa o svom vlasništvu i onima koji tom vlasništvu daju vrijednost i smisao, jer svaki bloger uvećava vašu imovinu i vašu dobit.
2. Kada želiš nešto, dovoljno je da to i zatražiš, želimo da se to primijeni i na blogere. Mi smo oni koji stvaraju blogosferu! Mi radimo za vas bez plaće, budite barem fer!
3. Kada postavimo neko pitanje, želimo na njega čuti i odgovor. Ne želimo vikati u gluhu tišinu.
4. Kada zamolimo informaciju, želimo je i dobiti Kod nas nema nekih skrivenih poruka niti predbacivanja. Ako tražimo pomoć, onda je i trebamo, a svojim radom je i zaslužujemo.
5. Gosta nam je jednosmjerne komunikacije s adminima. Budite barem toliko pristojni da odgovorite na postavljeno pitanje!
6. Mi smo jedina besplatna radna snaga.Bar ponekad ne mislite samo na sebe. To nije ništa strašno. Molim vas da se naviknete na to da na pitanja treba odgovoriti, to je stvar osobne kulture, čak i u virtualnom svijetu.
7. Ako blogeri pišu svaki dan, nađite i vi vremena za oodgovore na njihova pitanja.
8. Nema nikakvog zadovoljstva u tome da te ignorira netko tko živi od tebe. Predlažem štrajk u pisanju blogova na tri dana.
9. Kad postavljamo pitanja, ne radimo to samo zato da vas gnjavimo.
10. Imate dovoljno koristi od našeg pisanja, nemojte nas tjerati da molimo. Nemojte ignoriranjem sami sebe dovoditi do financijske propasti, jer naš rad nije nikakav dokaz naše ljubavi prema vama! Radi se o razmjeni: vi nama prostor, mi vama sliku, glazbu i riječi, no ako komunikacija ne bude dvosmjerna, mnogi će odustati, mnogi već jesu.
11. Mnogi imaju i po nekoliko blogova.I bloger zbog kojeg nastaje ovaj manifest ih je imao čak četiri, zar ne zaslužuje pomoć?
12. Jednostavno je odgovoriti na upit. Odgovori poput da ili ne su potpuno dovoljni kod svakog pitanja!
13. Kada imaš problem, prirodno je zamoliti za pomoć i prirodno je očekivati odgovor i rješenje. Ne tražimo sažaljenje nego korektnu suradnju.
14. Frustracija ubija volju za rad, a izostanak odgovora budi revolt i vodi odustajanju i kad su manji problemi u pitanju.
15. U ovom manifestu nema ništa što se može dvojako tumačiti.Bloga bez blogera nema, a bez suradnje blogeri bi mogli odustati.
16. Svi vlasnici vide samo profit! Samo dalekovidni vide i kako ga održati i još uvećavati.
17. Mi blogeri očito volimo pisati i biti čitani, kao što vi volite novac koji ljudska potreba da se izrazi donosi.No, ako vi nas ne razumijete; ne razumijemo ni mi vas!Jednostavna logika.
18. Kada vas nešto pitamo odgovorite!
19. Nemojte nas pitati da li nam se blog sviđa! Kada ne bi bilo tako, većina nas ne bi bila tu gdje jesmo!No, ako želite i da ostanemo tu i privučemo još blogera, potrudite se malo kad zagusti.
20. I na kraju osnovno pravilo: U slučaju najmanje nedoumice, dileme ili sumnje, o čemu god se radilo, ponudite nam najjednostavnije rješenje, odgovorite nam , makar to morao biti i negativan odgovor!!!
Ovaj manifest pošaljite na što je god moguće više blogova, da napokon i jednom zauvijek admini i vlasnici portala uspiju razumjeti blogere!
MI STVARAMO BLOG!!!
Tvoja kuća ima okus
kruha,
draga stara ženo.
Tako je slatko otapati ga
postrance u ustima.
Služiš životu,
ali on igra protiv tebe:
baca tvoje lice na zemlju
svakom prilikom
koju besramno zgrabi.
Volim miris
tvoje krepkosti.
Tako si mila
kada spavaš,
draga stara ženo...
Ne znam kako ću živjeti
kada ti vječnost ustupi zvijezdu.
Arhaična pojava,
tek nešto mlađa od stoljeća
što je minulo
otvara vrata šetačicama.
Siluju njezine stare pločice
blatom sa pokislih tabana.
Govori nešto;
tek jedva čujno zbori.
Smiješno i strasno
gladi rane starosti.
Gleda ih poštivajući
svaku trunku
novog doba
utkanog u njihove vješto manipulirane
osmijehe.
Neće nestat.
Neće.
Mjeri Ljubav u centimetrima
mlohave mase.
Tijelo se giba
u ritmu čežnje
koja ju grabi iz pokretne sjedalice.
Možda je čudan.
Ali neće nestat.
Prestani plakat!
Odmah!
Ovdje ne gubi
njegovu lojalnost.
Riječi se svode na
minimalnu mimiku usana.
Gleda te.
Smiri se.
Čula sam tvoju žalopojku
iz usana Matovilki
čije kose pucaju od divljih ritmova
voodoo djece.
Čučao je u tebi;
skrivećki, sluteći konake,
sav u jadi.
Afrodita obilazi
svoje beduine
dok noću jašu nošeni sjeverom,
označenim putevima
katranskih dina.
Trepavicama miluje pjege
na njihovim nosevima
ostavljajući ljepljivi potpis
duboko usječen u kožu.
-Bježi od nje!-
rekoh Erosu
dok se sjetom igrao
na njezinoj kosi.
Gledam te, pojavo,
kako se krećeš
u mom crnom balonu.
Rođena da budeš dama:
skakućeš po asteroidima
suzeći oči
povratnika u predgrađe stvarnosti.
I on te gleda, pojavo.
Gleda kako gubiš kontrolu
nad svakom košćicom
svoga bića.
Gleda i ne vjeruje
da si se skrivala
u kraterima Mjeseca.
Makni se!
Vrijeme trampe
je gotovo.
Njezinu šutnju
ne možeš naplatiti svojom.
Ne gledaj ju,
pretvorit će te u kamen.
Zar te ne boli
sjećanje
na željezni dodir?
Na hladni dodir.
Zar se ne sjećaš
tišine
kojom te grlila
i vukla u svoj univerzum
ništavila?!
Njezinu šutnju
ne možeš naplatiti svojom.
Nemoj.
Ona se igra
mješavinama
progesterona i mirisnih ulja
gledajući povremno
krajičkom oka
kako njezine stanice
izrastaju u cvijeće.
Divna je
čak i u
svijetu placeba.
Zašto danas ne bismo
poskrivećki se ušuljali
u ostavu uspomena i
uzeli nešto tek dovoljno dragocjeno
da dobijemo
nekoliko ispisanih kazni?
Zašto se ne bismo opili
i nenamjerno preskakali stube
tjerajući se u posrtaj?
Amazonka uvlači dim u grudi
grleći svaki fragment
nedisanja posebno.
Gledala je u vlakove.
Miluje svoje misaone tripove
gledajući
čarobnjake kako
bacaju svoje čini
na svjetlo TV ekrana.
Gledala je vlakove
i djecu u vlakovima
i priče u vlakovima.
Sve u vlakovima.
Osmijeh priguši vrisak
kada te povuku sjećanja
na potkupljene noći
i zatočena obećanja
u pjesku na obali
gdje se odlazi zaboravljati.
Možeš se udaljiti
i pobjeći na
zvijezdu Dječaka Koji Se Smije,
ali ne i skinuti
križ sa svoje kralješnice.
Abortus nije predmet poricanja.
Okamenjene, crne i guste
trepavice
okvir su
tvog besramno umjetnog lica.
Toliko truda
ni za što:
lijepa bez srži.
Što ako je s tobom
ono što vidim,
jedino što postoji?
Zavladaj njime
u sva naša imena.
Mrzi ga
zarobljenog u lateksu,
dok se koprca
virtualnom dimezijom
koja stvarnost guta
u slike i podslike.
Možda ćete
upetljati kose,
ali ne daj da vam se upetljaju grudi.
Zbunjena sjediš
iz prikrajka kidajući
komadiće oronule fasade
noktima grebući
po gipsanim temeljima
ljubomore.
Čekaš, zar ne?
Čekaš da se sjeti
ljubičastog pamuka
s nasmiješenim printovima.
Neće se sjetiti
tvoje masaže
na jutarnjim kavama
uz lavež i negodovanje.
Sama si.
Njegov odraz miluje površina
koja se leluja
u kružnim valovima.
Opijen svojim trepavicama
divi se
Apolonu koji ga promatra
iz ogledala na zidu.
Zaboravlja sasvim
plave uvojke
nevinosti koju je napravio.
Zaboravlja njezin glas
koji nježno
povlači strune imena Narcis.
Misno vino nosi ga
Na puteljke prisilnog celibata.
Ah, taj okus grožđa
Kada je nedjeljno sunce u zenitu
I igra se sunčanim satovima
Ili možda tek njegovom percepcijom.
Kazalište Snova
Za njega, samo za njega,
Priprema posljednju
Igru marioneta.
U podne, nedjeljno,
Točno u sekundu
Preklapanja kazaljki,
Sa mrljom od vrenja na reveru
Sjesti će u ložu
I gledati Snove
Kako se igraju boga.
Reci, dječače,
kako zvuči lavež
crno-bijelih divljih pasa,
određenih pamukom.
Nemoj plakat,
nemoj sada.
Toliko pitanja sam
izvadila iz stijenja za tebe,
sve ono što su
vile sakrile pod taloge vremena.
Zasviraj mi nešto, dječače,
nešto što će ugušiti
odjeke mog djetinjstva
i igara kroz kore kestenja.
Kraljica tišine
sjedi u praxitenskoj magli.
Očima crta
očaj i bijes
na ružinim tronovima
razasutim po bezdimenzioniranom interijeru
sjedišta oholosti.
Bijeli prsti umiru
razlažući disanje od života.
Kraljica tišine
još uvijek
sjedi u praxitenskoj magli.
Vegetira...
Kovrčavi prameni bakra
zasljepljuju pogled njegov
u beskrajno crvenilo
spužvastih prijestolja.
Vapi za utjehom u riječima,
koje ponekad proždire
tek da utaži glad za novim frazama,
a ponekad zamišljajući ruku
koja strepi nad papirom.
Jednostavno nedorečen.